Početak » Saopštenja- press » Aljazeera -06.12.2015-Djeca ulice: Bolna strategija preživljavanja

Aljazeera -06.12.2015-Djeca ulice: Bolna strategija preživljavanja

banner (2)

Originalni tekst Aljazeere

Djeca ulice: Bolna strategija preživljavanja

6 decembar 2014 Izmijenjeno 09:10 CET

Hiljade ‘nevidljive djece’, bez imena i prezimena, žive ili rade na ulicama balkanskih gradova.

Djeca, Prosjaci, Ulica,

Socijalni radnici u Sarajevu obilaze ulice i raskrsnice te pozivaju djecu da dođu u dnevni centar [EPA]

Piše: Vedrana Maglajlija

Hiljade djece, umjesto u školske klupe, ujutro sjeda na trotoare najprometnijih ulica balkanskih gradova kako bi prosili, odlaze na raskrsnice i peru vjetrobrane automobila, provlače se kroz kolone vozila tražeći vozačima novac ili prodaju otpad na pijacama. To su djeca ulice, ili „nevidljiva djeca“, kako ih stručno nazivaju, jer u većini slučajeva nemaju ni ime, ni prezime.

„Nisu upisana u knjigu rođenih, nemaju rodni list, nemaju zdravstvenu ni socijalnu zaštitu i ne idu u školu. Kao da ne postoje. A na ulici ih je vrlo lako napraviti robljem i prodati“, ističe Elmedin Zuko, šef Službe za prevenciju, prihvat i zaštitu djece u riziku u Kantonu Sarajevo.

Ova služba počela je raditi u aprilu prošle godine, kada joj je pripojen Dnevni centar za zaštitu djece koja rade na ulici. Tu svaki dan dolazi i 16-godišnjak, koji ima samo nadimak, jer može nešto pojesti, okupati se, oprati stvari, učiti i koristiti internet.

„Nemam ti ja ime. Zovu me po nadimku“, objašnjava ovaj mladić, dok Zuko dodaje da su ga, i pored toga, ipak uspjeli upisati u matičnu knjigu rođenih.

„Sada ima rodni list, u kojem mu piše taj nadimak“, govori te ističe da su za njega skupili i neka sredstva za vanredno školovanje. U januaru će polagati dva razreda, u junu opet dva.

„Završio sam prvi razred osnovne, onda smo se preselili na Ilidžu, a morao sam ići u školu u Ilijaš. I tako mi mama nije predala papire u školu i nisam više išao. Preživljavali smo od dječijih doplataka“, priča ovaj mladić, koji ima još šestero braće i sestara.

Socijalni radnici, psiholozi i pedagozi iz Službe djecu koja tu dolaze sa ulice ili iz nesigurnih domova strpljivo uče pisati i čitati. U međuvremenu ih pokušavaju upisati u matičnu knjigu rođenih, a kada budu spremni, i u školu.

„Ovdje, osim djece sa ulice, dolaze i ona koja u svojim domovima nemaju nekih mogućnosti. Dobiju siguran prostor i sve osnovne stvari koje im nedostaju, a nisu oni krivi za to, kriva je porodica, krivo je društvo što ih je prepustilo“, kaže Zuko.

‘Djevojčice sa ulice prodavane’

Mobilni tim socijalnih radnika, zajedno s policajcima, obilazi sarajevske ulice, razgovara s djecom i upućuje ih da postoji ova služba. Ako dijete po hladnoći zateknu samo na ulici i utvrde da nema roditeljskog staranja, ili da trpi nasilje u porodici, ono se može smjestiti u centar i živjeti tu do dva mjeseca, dok se ne pronađe rješenje za njihovu situaciju.

DJECA OTKUPLJUJU DUGOVE RODITELJA

„Zaštitimo djecu koja prose“ – naziv je kampanje koju je u Hrvatskoj prošle godine pokrenuo Ured pravobraniteljice za djecu.
U kampanji se pozivaju građani da, ukoliko primijete djecu da prose na ulici, to prijave policiji.
„Često smo u prilici vidjeti djecu koja prose hodajući od stola do stola u ugostiteljskim objektima, stojeći na raskrižjima, sjedeći na pločniku, svirajući instrumente na ulici… Viđamo i malu djecu odjevenu neprimjereno vremenskim uvjetima, kako na cesti traže novac od vozača automobila zaustavljenih na semaforu…“, navodi se iz Ureda.
Kako je istaknuto u kampanji, djecu često na prosjačenje prisiljavaju članovi porodice, koji ih kažnjavaju ako ne zarade dovoljno.
„Djeca nerijetko prosjačenjem otkupljuju dugove svojih roditelja, a moguće da je u nekim slučajevima riječ i o trgovanju djecom.“

Zuko pokazuje tri sobe sa pet kreveta gdje spavaju takva djeca. U jednoj od njih boravi i 17-godišnjak koji je došao sa ulice. Trenutno je na operaciji.

„Upravo sada mu amputiraju nogu do koljena, jer ima rak. On se više ne može vratiti na ulicu“, objašnjava i kroz prozor sobe pokazuje na ruševnu zgradu preko puta, gdje „spava porodica tog mladića“.

Dodaje da treba razlikovati djecu koja prose kako bi se prehranila i preživjela od one djece koja su primorana na to.

„Nekada ih roditelji tjeraju, ili neke druge osobe koje upravljaju tom djecom. U zadnje vrijeme pojavljuje se organizovano prosjačenje, a mi sve informacije o tome proslijedimo policiji.“

Napominje da tu djecu nikakav zakon ne štiti, budući da nemaju ime i prezime, zbog toga često postaju žrtve trgovine ljudima.

„Imali smo slučaj dvije djevojčice koje su došle ovdje sa ulice. Mi smo razgovorali s njima i utvrdili da su one bile prodavane, pa smo se obratili policiji. Nakon toga prebačene su u sigurnu kuću“, kaže Zuko.

Međutim, u Službu ne dolaze samo djeca iz Kantona Sarajevo. Često tu borave i maloljetnici iz drugih gradova, čak i država – Italije, Srbije, Kosova…

Jedno vrijeme tu je svaki dan dolazila i 17-člana porodica izbjeglica sa Kosova. Od devetero djece, braće i sestara, petero ih se rodilo u Sarajevu.

„Jedna od njih je bila djevojčica koja je voljela učiti i htjela je ići u školu. Kada je pokrenut cijeli postupak da dobije rodni list i upiše se u školu, država ih je deportovala. Jedno jutro im je u tu ruševinu gdje su spavali upala policija, pokupili su ih i transportovali za Kosovo“, prepričava Zuko.

Više turista – više posla

Dodaje i da takva djeca s porodicama često migriraju od grada do grada. U ljetnim periodima, kada dolazi mnogo turista, većinom borave u Sarajevu i Mostaru.

„Recimo, kada su neki praznici, pogotovo vjerski, kao što je Bajram, i za vrijeme ramazana, kada im se pruža mogućnost veće zarade, oni se kreću po gradovima gdje ima više stanovništva koje pripada određenoj religiji.“

Socijalna radnica Mirela Perojević, koja radi u Službi, kaže da je više od 400 djece tu boravilo od aprila 2013. godine, dnevno njih od 15 do 20.

„Rad je baziran na principu dobrovoljnosti, niko ih neće natjerati da budu ovdje ako ne žele. Dijete nekada možda dođe i krišom, pobjegne od, haj’mo ih nazvati makroa, koji iskorištavaju tu djecu“, navodi Perojević.

Kako kaže, djeca je zovu „učiteljica“, a ona, zajedna s kolegama, svaki dan organizira neku radionicu za njih, ili ih uče osnovnim stvarima, kao što je higijena.

„Bilo je slučajeva da neki vrše nuždu iza vrata, jer žive na otvorenom i naučili su da se nužda obavlja iza drveta.“

Služba za prevenciju, prihvat i zaštitu djece u riziku jedina je takva institucija u Bosni i Hercegovini koja se finansira iz kantonalnog budžeta. Dnevni centri za djecu koja žive i rade na ulici postoje još u Tuzli, Zenici, Mostaru i Banjoj Luci, ali njih podržavaju nevladine organizacije, a ne država.

Prose da pomognu roditeljima

Dva svratišta u Beogradu, koja su projekat Centra za integraciju mladih, također se finansiraju uz podršku ambasada, fondacija, kompanija i građana, uz prostor koji je ustupio Grad Beograd. Procjenjuje se da u glavnom gradu Srbije ima više od 2.000 djece koja žive i rade na ulici, dok je u cijeloj zemlji taj broj nesumnjivo veći.

ALBANIJA ŽELI DNEVNE CENTRE

Dnevni centri u Bosni i Hercegovini imaju dobru saradnju sa sličnim institucijama iz regije.
„Prije deset dana posjetili su nas albanski ombudsmani, jer i oni žele otvoriti ovakve centre“, kaže Zuko.
Prema njegovim riječima, Albanija se u proteklih nekoliko godina razvija u turističku destinaciju, čime se povećava broj djece koja prose i rade na ulici.
U Skoplju je još 2004. godine otvoreno nekoliko dnevnih centara za djecu.
Tamo dobijaju hranu i smještaj te ih se motivira da se uključe u obrazovni proces.

Mina Lukić iz Centra za integraciju mladih kaže da gotovo 30 posto djece koja dolaze u svratište radno iskorištava neko od članova uže ili šire porodice ili neka druga osoba, a ti slučajevi se prijavljuju policiji i drugim nadležnim institucijama.

„Ipak, prema našem iskustvu, više od 70 odsto dece su u toj situaciji, zbog ekstremnog siromaštva u kojem žive, te smatraju da na taj način mogu da pomognu roditeljima i doprinesu kućnom budžetu“, navodi.

Jedan od njih bio je i Emir, koji sada volontira u svratištu, a prije je radio na ulici.

„Radio sam to da pomognem roditeljima. Siromašni smo“, kaže ovaj 19-godišnjak.

Kao i u Bosni i Hercegovini, djeca uključena u život i rad na ulici nisu prepoznata u zakonima Srbije. Pojedini zakoni, strategije i važeći protokoli koriste terminologiju djece koja su zanemarena ili zlostavljana, s namjerom da obuhvate i onu sa ulice.

„Zbog toga ne postoji precizna evidencija o njihovom broju. Organizacije civilnog društva u Beogradu, Nišu i Novom Sadu vode svoje evidencije. Trenutno se u svratištima u sva tri grada aktivno radi sa više od 900 dečaka i devojčica“, objašnjava Lukić.

‘Strategija preživljavanja’

Napominje da se broj te djece mijenja te zavisi od doba godine, ekonomskih okolnosti, mobilnosti… Kako kaže, zbog toga se od početka ekonomske krize uočava porast broja maloljetnika na ulici, a najviše su pogođeni oni koji su već marginalizirani.

„Otuda ni ne iznenađuje da najveći broj dece uključene u život ili rad na ulici dolazi iz romske zajednice, jer rad na ulici predstavlja strategiju preživljavanja.“

Kako kaže Minić, svratište radi i s nekoliko porodica koje su porijeklom iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore.

U Crnoj Gori, s druge strane, godišnje u prosjačenju bude zatečeno najmanje 300 maloljetnika, pretežno Roma i Egipćana, navode u izvještajima nadležne institucije. Uglavnom se radi o djeci uzrasta od sedam do 16 godina, a njihov broj se povećava u ljetnoj sezoni.

Iz Vladine Kancelarije za borbu protiv trgovine ljudima kažu da je prosjačenje djece na ulicama regionalni problem.

„Istraživanja su pokazala da su, nažalost, u većini situacija upravo roditelji ti koji podstiču i primoravaju djecu na prošnju“, navode iz ove kancelarije.

Centar za bezbjednosna, sociološka i kriminološka istraživanja Crne Gore „Defendologija“, Centar za romske inicijative iz Nikšića i Fond za aktivno građanstvo od maja ove godine počeli su s realizacijom projekta „Svratište za djecu ugroženu eksploatacijom od prosječenja“.

Djeca sa crnogorskih ulica tako će imati mogućnosti kao ona iz Bosne i Hercegovine i Srbije. Tu će moći dobiti hranu, kupanje i zaštitu. Sve dok se opet ne vrate na ulicu.

Izvor: Al Jazeera

Teme:
%d bloggers like this: