Početak » Bezbjednost » U SUSRET 15. MAJU – SVJETSKOM DANU PORODICE

U SUSRET 15. MAJU – SVJETSKOM DANU PORODICE

Start here

Sve srećne porodice srećne su na svoj načinGeneralna skupština UN-a je 1993.godine proglasila 15. maj Međunarodnim danom porodice. Na taj način je istakla važnost porodice kao osnovne društvene zajednice. Prema preporukama UN-a porodica zahtijeva posebnu pažnju, zahtijeva pomoć i zaštitu kako bi mogla ispuniti svoje odgovornosti, posebno u situaciji kada je pogođena siromaštvom, invalidnosti njenih članova, nasiljem. U rješavanje ovih problema neophodno je uključivanje svih nadležnih institucija. Opredijeljenost „Centra za bezbjednosna, sociološka i kriminološka istraživanja Crne Gore „Defendologija“ je poboljšanje uslova života porodice, posebno djece, cijeneći njihov najbolji interes, ublažavanje posljedica siromaštva, socijalne isključenosti i poremećenih porodičnih odnosa. Danas se u cijelom svijetu u porodičnom životu dešavaju veliki problemi i promjene. Institucija porodice je ugrožena. Višestruka kriza u društvu uticala je na rušenje starog sistema vrijednosti a time i na porodicu. Sve je više jednočlanih domaćinstava, a podaci o natalitetu su poražavajući. Udruženje Defendologija centra Crne Gore ispoljava zabrinutost jer je porodica u Crnoj Gori već više od tri decenije u velikoj krizi prije svega zbog teške materijalne situacije, ali i zbog narušenog sistema vrijednosti. Mladi se danas sve teže odlučuju na osnivanje ili proširenje porodice. Nije samo nemaština razlog ovome. Savremeni ubrzani način življenja doveo je do toga da mladi više ne vide porodicu kao oslonac u životu već kao dodatni teret. Odgovornost i briga o drugima nisu više osnovne društvene vrijednosti, a broj razvedenih brakova povećava se iz godine u godinu. Na porodicu se prenose svi problemi sa kojima se suočava i društvo, a nasilje je svakodnevni dio naše stvarnosti.

KRIZA I SAVREMENI PROBLEMI PORODICE

Center for security, sociological and criminological researsh "Defendology"- Niksic MONTENEGRO

Center for security, sociological and criminological researsh „Defendology“- Niksic MONTENEGRO


Porodica shvaćena kao socijalna grupa ili subsistem jednog šireg socijalnog sistema (država, zajednica, nacija) svakako je tačka preko koje se na različite načine prelamaju dešavanja u tom sistemu stavljajući pred porodicu niz zahtjeva koji je pogadjaju uporedo sa zahtjevima njenog razvoja i razvoja njenih članova. Da bi smo bolje shvatili šta se dešava sa pojedincem ili porodicom, moramo voditi računa i o društvenom kontekstu koji može da joj olakša ili oteža puteve razvoja, ali i svakodnevnice. Značajna eskalacija promjena u životu porodica ima mnogo različitih uzroka. Medjutim, neki uzroci moraju pretstavljati značajan fokus posmatranja društva i na te uzroke država mora obratiti posebnu pažnju.

Uticaj nekoliko važnih faktora na promjene u životu savremenih porodica izvršili su snažan uticaj na promjene porodica iz prošlosti.Ti faktori izazvali su promjene u životu tradicionalnih porodica i to: niža stopa radjanja, promijenjena uloga žene i povećanje stope razvoda te ponovnog zasnivanja nove porodice, smanjenje vremena koje se posvjećuje djeci, povećanje procenta nevjenčanih brakova, vanbračno radjenje djece, homoseksualni brakovi bez biološke reprodukcije, majke donatori i slično, smanjuju mogućnost razvoja „normalnih“ porodica. Neki praktičari navode kao uzrok i promjenu radnog vremena sa nekadašnjeg radnog vremena 07-15 časova na radno vrijeme od 09 do 17 časova.

Svaka generacija izražava sumnju u stabilnost i kontinuitet porodica i smatra da je svjedok sloma „tradicionalne porodice“, a te strahove podstiču situacije izraženih društvenih stresova, dakle, društvo mora preduzimati krupne korake na očuvanju porodice od daljeg urušavanja porodičnog sistema i prilagodjavanja novonastalih porodičnih sistema kroz tranziciju svijesti o porodičnom značaju.
Takodje, društvo bi trebalo u svom sistemu upravljanja da organizuje posebne institute, centre ili kancelarije, koje će se baviti porodicom i porodičnim problemima, naučno istraživačkim radom, porodičnom psiho-terapijom i rješavanjem porodičnih sporova i problema nasilja. Suština ovakvih instituta je da doprinesu osnovnim ciljevima porodice, sa unaprijed odredjenim misijama i vizijama budućnosti crnogorske porodice, koju je pogodio snažni talas „evropskog“ uticaja na koji se kao društvo nijesmo adekvatno pripremili. Porodica je vrlo često mikrosocijalni faktor kriminaliteta a neke faze razvoja porodice su vrlo delikatne. Poznato je da porodica prolazi kroz različite faze razvoja, pomenućemo samo neke od njih koje zapažamo kroz praksu, međutim sve faze razvoja porodice podjednako su važne za razvoj porodice.

Kada dvoje postanu troje, mijenja se ravnoteža u raznim sferama porodičnog života, tada postoju značajnije obaveze, odgovornosti a privatnost i anonimnost odlaze u drugi plan.
Savladavanje adolescencije je glavna borba jedne porodice, i možda jedan od najvažnijih stadijuma u samom razvoju porodice. Za mnoge ljude adolescencija nije samo stadijum životnog ciklusa – već „aktuelna bolest“. U periodu sa mladim ljudima sve može da postane problem (novac, ishrana, prijatelji, škola, seks, idoli i sl.). Adolescenti otvaraju porodicu za čitav niz novih vrijednosti jer dovode nove prijatelje i donose nove stavove u porodicu, tada najčešće roditelji ne mogu da zadrže potpuni autoritet.

Poznato je da adolescenti prolaze kroz mnoštvo prikrivenih kriza identiteta odvlačeći za sobom svoje porodice kroz periodične faze stresa. Roditelji najčešće i sami u kratkom vremenskom periodu osciluju izmedju pokušaja „guranja“ od sebe i ponovnog privlačenja, gdje eskalacija sukoba kulminira do te mjere da roditelj svome djetetu kaže: „Odlazi i nemoj se više nikada vraćati“, nakon čega ga roditelji u kratkom roku mole i preklinju da se ponovo vrati. Adolescenti veoma često zbunjuju svoje porodice zato što su, povremeno, provokativni, testirajući sve moguće granice autoriteta, a sljedećeg trenutka su nalik na djecu i ponašaju se zavisno. Uobičajena greška roditelja je što na djecu gledaju kao na osobe koje im nijesu ravne u donošenju sudova i prihvatanju odgovornosti.

U adolescenciji je prihvaćen model u kojem se vjeruje da djeca sebe vide kao čovjeka koji je dvije godine stariji od stvarnog aktuelnog biološkog uzrasta, a roditelji tu istu djecu gledaju kao dvije godine mladju od aktuelnog biloškog uzrasta, tako da se taj jaz izmedju roditelja i djece mora u korist porodice što prije prihvatiti.

U adolescenciji, dosta često, kod ljudi koji se profesionalno bave djecom „neprihvatljivog“ ponašanja pojavljuju se maloljetnici destruktivnog ponašanja ili sa razvojnim teškoćama, čija destruktivnost se ispoljavaju kroz nepodnošljivo i neodgovarajuće ponašanje, galamu, nekomunikaciju, nasilje prema mladjim ukućanima od sebe, skitnja, demonstrativno napuštanje zajedničkih trenutaka, izraženo seksualno ponašenje, samopovredjivanje, udaljenje od kuće, vršnjačko nasilje ali i neki teži oblici protivpravnog ponašanja. Važno je napomenuti, a to važi za sve životne cikluse porodice, da treba razlikovati razvojne teškoće od disfunkcionalnosti.
Veoma često, usljed prikrivene a kasnije i javne borbe izmedju njih, roditelji pokušavaju da urazume adolescenta na njegovo neprihvatljivo ponašanje što izaziva njegov bijes i neprihvatanje savjeta roditelja. Roditelji tada dosta često očekuju od trećih lica da im pomognu i na samom kraju dolaze institucije sistema. Medjutim, veoma je važno pomoći adolescentu, ali ne sa jednom od ovih karika, nego udruženim snagama. Neki adolescenti posjeduju neobjašnjivu vještinu da okreću jednog roditelja prema drugom, dijeleći ih na roditelja „progonioca“ i roditelja „spasioca“, u onoj mjeri spasioca dok to adolescentu odgovara, nekada vještine adolescenta idu i do te mjere da on pretstavlja glasnogovornika jednog od roditelja, za komentare za koje se roditelj ni u snu nebi usudio da ih sam izgovori, takav pakt pretstavlja samo zamku za tog adolescenta ali i za porodicu. Dakle, porodica mora predstavljati za adolescenta osobenu društvenu grupu, koja pruža pored niza osobenosti generacijsku povezanost i permanentnost, porodični odnos i odnos cjelovitosti, emocionalni intenzitet, kvalitativne ciljeve, altruizam ali i vladavinu njegovanjem. Za vrijeme adolescencije posebno su djevojčice rastrzane izmedju identifikacije sa majkama i očevima. Pobuna protiv roditelja je samo jedan od načina na koji adolescenti razvijaju svoj identitet. Obično odnos otac/kćerka može biti opterećen teškoćama zbog plašljivosti od nadolazeće seksualnosti kod djevojčica, koja se ispoljava nedmjerenosti u komunikaciji, što predstavlja grešku roditelja.

Nekada se i moramo zapitati da li je maloljetnik taj koji uvijek dovodi do problema i o tome moramo razmisliti? Takodje, postoji i niz drugih oscilacija u adolescenciji, o kojima bi trebalo govoriti mnogo duže ali u ovom dijelu teksta za to nemamo prostora, pa je fokus samo stavljen na našu ličnu „budnost“ o značaju porodice i adolescenata u njoj, kao i postavljanje pitanja, kome, kada i kako se možemo obratiti za pomoć a da ta pomoć bude ekonomična. Kako ne lutati od pojedinaca do institucija, od institucija do adolescenata i ko zna gdje sve, kako bi naišli na svrsishodnu pomoć. Tajne u porodici ne bi trebalo biti, ona takodje predstavlja veliku prijetnju za stabilnost porodice. Nema mnogo porodica koje nemaju tajne, takve tajne se mogu odnositi na prošle i sadašnje dogadjaje: alkoholizam, ljubavne afere, bolest, samoubistva i slično. Kod tajni je fascinantno to što su one manje više poznate svima u porodici. Ali pošto se u porodici o njima nikada ne priča, svako pretpostavlja da je ona ili on jedini koji tajnu zna. A jedina „tajna“ koja stvarno postoji jeste – da niko ne zna da svi znaju. Dakle, veoma je važno za sve nas kao ljude koji bi trebali biti privrženi porodici da se pridružimo porodici i to najčešće predstavlja najsloženiji korak, ali veoma često i donosi uspjeh, jer to mora biti Vaš domaći zadatak, ali i domaći zadatak institucija sistema. Značajna eskalacija promjena u životu porodica ima mnogo različitih uzroka. Medjutim, neki uzroci moraju predstavljati značajan fokus posmatranja društva i na te uzroke država mora obratiti posebnu pažnju.

U crnogorskom društvu, kao i savremenom društvu sve više je porodica koje su degradirane i u kojima se porodični odnosi ne odvijaju usklađeno i harmonično. Čini se, rijetki profesionalci koji se na osoben način bave porodicom, a ima ih u Crnoj Gori, primjećuju drastične promjene naših porodica. Nauka to pokušava objasniti, struka to pokušava nadomjestiti ali nekada to izgleda mnogo teško. Ipak, prevenciju je najteže izmjeriti jer je ona najmanje vidljiva. Porodice se najčešće u praksi razlikuju po tome što se u nekim porodicama aktivnosti njenih članova regulišu, uspostavlja se određena kontrola u okviru porodice i planiraju se mnogi aspekti porodičnog života i izvršavanja porodičnih obaveza, dok se u drugim porodicama to ne čini. U nekim porodicama preovlađuje demokratska, dok u nekim porodicama dominantna autoritarna atmosfera. Zadovoljstvo porodicom zavisi od toga u kojoj mjeri porodica, prema načinu svog funkcionisanja, izlazi u susret potrebama, željama i očekivanjima svojih članova. Prema mišljenjima brojnih praksista najznačajniji uticaj ostvaruje se na svoje najmlađe članove. Dijete u svojoj porodici gradi svoj moralni lik, upoznaje se s osnovniom društvenim vrijednostima, idealima, stiče ljubav i predstavu o samom sebi i drugima. Ukoliko postoji loša interakcija između članova porodice, to utiče na proces socijalizacije djeteta i formiranje stavova i uzora za ponašanje. Ukoliko se ovaj proces odvija u skladu i emocionalnoj ravnoteži, u porodici preovlađuje opšta atmosfera ljubavi i odanosti i takva porodica pruža pozitivno vaspitanje svojim članovima, formira kod njih pozitivne stavove i vrijednosti, dajući na taj način značajan doprinos prenošenju iskustava i kulture jednog društva, njegovih pravila, navika i morala.

Veoma često se društvo, sistem ili ma ko drugi mora zapitati šta rade na zaustavljanju dezorganizaciji porodice. Mi nemamo članove porodice niti djecu za bacanje. Svaka porodica je važna podjednako, jer od jedne disfunkcionalne porodice nastaje isto toliko porodica koliko one imaju disfunkcionalnih članova .

mr.sc. Slavko Milić
Centar za bezbjednosna, sociološka i kriminološka istraživanja Crne Gore „Defendologija“

KORIŠĆENA LITERATURA SA PREPORUKOM IZ ARHIVE DEFENDOLOGIJA CENTRA:

1. Stiven Dž Vilin i Sibil Volin, Rezilijentna ličnost,Prosvejta Nispred, Beograd.1991
2. Marija Mitić, Porodica i stres, Institut za psihologiju, Ž: Abulj, Beograd, 1997
3. Elsa Asen i dr. Porodična rješenja u praksi, Unicef, 2001
4. Marklena Milojković i drugi, Porodična terapija, Centar za brak i porodicu, Beograd, 1997


2 komentara

  1. Sveto kaže:

    Tekst je poučan, istinit i kvalitetan!!!

  2. ZoranP kaže:

    Sjajan tekst!

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

%d bloggers like this: